Usporedba umjetne trave

Umjetna trava je prvi put predstavljena u Kini kasnih 1980-ih i nije bila široko promovirana sve do sredine do kasnih 1990-ih. Postao je standardni model izgradnje školskih sportskih terena s plastičnim stazama, zamijenivši veliki broj sportskih terena koji su izvorno bili zasađeni prirodnim travnjacima. Iako je opseg primjene umjetne trave u određenoj mjeri ograničen zbog čimbenika kao što su sportska sigurnost, karakteristike mjesta i javna svijest, s razvojem tehnologije
Proizvodnja i proizvodna tehnologija umjetne trave kontinuirano se inovira i poboljšava. Umjetna trava šeste generacije izrađena od filamenta od jednog vlakna s otvorenom mrežom bliža je prirodnoj travi u pogledu pokazatelja sportskih terena kao što su omjer apsorpcije udarca, odskoka lopte i vrijednosti okretanja, a čak ima i prednosti u određenim karakteristikama. Što se tiče sportskih sigurnosnih performansi, poboljšanje nove generacije vlakana umjetne trave u površinskim premazima i polimernim materijalima može učinkovito smanjiti pojavu sportskih ozljeda kao što su ogrebotine na koži i uganuća stopala i modrice. Prednosti umjetne trave i prirodne trave su relativno izražene, a nedostaci i nedostaci objektivno postoje. Prilikom odabira njihove uporabe potrebno je cjelovito sagledati stvarno stanje.
U usporedbi s prirodnim travnjacima, umjetni travnjaci obično imaju mnogo tvrđe površine i niži koeficijent trenja kemijskih vlakana u usporedbi s lišćem travnjaka. U nogometu to može dovesti do pretjerane brzine lopte i stope odskoka, čime se povećavaju poteškoće za sportaše da kontroliraju loptu.
Prednost umjetne trave u odnosu na prirodnu travu u pogledu sportskih karakteristika leži u izvrsnoj ujednačenosti terena i mnogo boljoj ravnosti, čime se mogu u potpunosti izbjeći nepovoljni uvjeti terena uzrokovani čimbenicima kao što su klima i održavanje, čime se utječe na natjecanje.